Објављено од стране: деда Страле | октобар 4, 2012

RAPORT 112, kraj septembra 2012.

Proteklog 28. septembra navšilo se šest tužnih mjeseci od kako nas je napustio naš Mića Alempijević, rivijerdžija čijim je iznenadnim odlaskom Srebrna izgubila svoje zaštitno obilježje, otišao je prijatelja nad prijateljima koji je svojom pojavom a posebno uvijek prisutnim osmjehom na licu praktično predstavljao optimistički lik i nadahnutu dušu Srebrne rivijere.
Šestomjesečni pomen okupio je Mićinu najbližu rodbinu i prijatelje koji su obišli njegov grob na kragujevačkom groblju da bi se potom obreli na Srebrnoj rivijeri mjestu koje je Mića nezmjerno volio i kojem se cijelim svojim bićem predavao. Naša draga Goca, Mićina životna saputnica, evocirala je na rivijeri uspomene na svog supruga i druženje sa ovom divnom ženom zaista je odisalo spontanošću protkanom tugom i sjetom što sa nama više nije naš voljeni i svima dragi Milovan Mića Alempijević.

Atmosfera i ugođaj prvih jesenjih sedmica na Srebrnoj rivijeri zaista je posebna priča i doživljaj. Mnoštvo dnevnog sunčanog kolorita uz jutarnju jezersku izmaglicu svjesno vas podstiču da se divite okruženju, čarima i zakonitostima prirode –  da u rivijerskoj tišini koju poštuju i mnogobrojne ptice graktalice – zahvalite svevišnjem što je vama lično podario mogućnost boravka i uživanja na obali Srebrnog jezera.
Meditirajući u toj ljepoti, u mislima vam naviru lijepa sjećanja na protekle godine, na drage prijatelje, na svakojake pontonske ine zgobe i nezgode. Onda se zapitate do kada će sva ta ljepota da potraje i zažalite što uskoro treba da se vratite u svoju gradsku sredinu, zažalite što se rastajete od čaplji, pataka, liski, vidiri, vrana i galebova –  od bandara, bodorki, babuški, deverika i šarana, od dobrano požutjelog lišća i polusasušene trave…
Zlatna jesen neštedimice rasipa svoju raskoš na svaku iole uredjenu rivijerdžijsku baštu i bašticu, na okolno žbunje i drveće. Predivna je i jedino vas odsustvo dječijih-školarac naraštaja, opominje da ima perioda kada je sve opisano još više oku i ušima prijemčivo…
Zaista treba biti na ,,licima mjesta,, i prepustiti se meditiranju, ljubavi prema prirodi, uživanju u cjelokupnom okruženje Srebrne rivijere…

Lijepo vrijeme poslužilo je mnogim vanjskim radovima, preuredjenu postojećih objekata i gradnji novih. Sjani kragujevčanin Rade Brkić, za koga jedan od rivijerdžija reče ,,da ga nema trebalo bi ga pod hitno napraviti ma makar od blata,, – podizao je ogradu oko svog placa ali ne kao prethodni vlasnik onu ,,grobljansku,, već pravu od drvenih stubova. Svojski mu je pomagao njegov pajtaš Domac, veseli Šumadinac uvijek sprema za pošalice i doskočice. U predahu, Rade je po svom starom domaćinskom običaju, ugovarao prodaju i preprodaju svinja mangulica te umalo da sa komšijom Lakijem postigne sporazum oko predstojeće novogodišnje noći. Sve su se lijepo bili dogovorili (Rade prasence, Laki pićence) ali oko termnina neposrednog dočeka nikako: gosp. Brkić jedva je nekako pristao da do 20 sati bude budan a potom u horizontalu što Lakiša, ponukan prošlogodišnjim iskustvom, nikako nije prihvatao.

I dok se Rade isticao odlikama pravog komšije – takoreći u  produžetku a opet u neposrednom susjedstvu – postavljeni su temelji povelikom objektu. Nema niko protiv dobrog komšije ali ovaj NN gospodin, kažu velikogradištanac, baš je na svoju ruku. Prvo je unakazio prilazni put, pa potom prefarbao ulaznu rampu u zeleno ne pazeći na flurscentnu boju saobraćajnog znaka, zatim je velika betonjerka dobrano zagazila u Radetov plac i upropastila tek nasuti put, a kao vrhunac – Lakijevu vanjsku vodenu pumpu i korito začepila i ,,ukakila,, – kao da je sve to njegovo. Izgleda da će biti itekakvih poteškoća sa NN komšijom, ali ostaje i nada da će isti u narednom periodu prisjetiti datih pozitivnih obećanja pa konačno dati pare za prilazni put…

Rade Brikić, uz svo poštovanje za majstorstvo i svestrano znanje – pravi je umjetnik u baratanju sa motorkom, sa motornom testerom za sječu i oblikovanje drveta. Lakijev poveliki panj od posječenog bresta trebalo je da se pretvori u prirodnu saksiju za cvijeće. Rade je saslušao šta ,,gazda,, zatjeva a potom je upalio svoju pilu i…
Bilo je prava ljepota posmatrati ovog kršnog Šumadinca kako najprije panj dovodi pod ,,libelu,, kako vrhom motorke ocrtava buduću saksiju, kako ga zasipa mnoštvo piljevine a da on pri tome ni za tren ne zastaje. Naravno, na kraju je postigao željeni cilj a daljnjeg oblikovanja prihvatio se Flaja Legenda sa keserom u rukama. U predahu izmedju dvije zapaljene cigarete, ovaj domišljati kragujevčanin – cjepku po cjepku – iskreirao je poveliku i duboku saksiju tako da će buduće cvjetne sadnice imati prostora za širenje i rast. Biće jako interesantno s proljeća napraviti snimak oroginalne prirodno-panjske saksije i naravno kraj nje tvorce iste – Radeta i Flaju…

Kakav bio ovo bio raport da se ne pozabavimo životinjama na rivijeri, kućnim i onim drugim ljubimcima. I dok je snimljena žabica na listu lokvanja uživala na jesenjem suncu ne mareći mnogo na blizinu čaplji i bjelouški svojih prirodnih neprijatelja – dotle je ova šarena kuca, uz svu radoznalost, itekako brinula o svojoj daljnoj sudbini. Njen gazda Dragan Sindikalac, kaže da je bezimenu kujicu doveo kako bi udovoljio zahjevu Lakija (gosp. Lazarević se pravdao da je on nabavio drugu i o tome blagovremeno obavijestio Sindikalca).
Bilo kako bilo, ovo simpatično kuče skitalo je na relaciji ,,joksovci,, – ,,lakijevci,, povremeno lajući i time dajući na znanje da je krajnje vrijeme da se utvrdi njen neposredni budući gospodar. Kada je Dragan napustio rivijeru kučence je ostalo prepušteno svojoj sudbini tj. poslije Lakijevog odlaska za Beograd brigu o njemu je preuzeo Dragan Zvrk.
Da li se bezimena kujica u medjuvremenu udomila – sam Bog će znati…

Uskoro će pune tri godine od kako je pokrenut ovaj internet blog posvećen Srebrnoj rivijeri. U zaglavlju istog je tadašnji panoramski snimak a šta se sve u medjuvremenu izmijenilo pokazuje nam ova nova panorama snimljena iz Zvrkog čamca sa sredine jezera.
Pažljivim zagledanjem zasigurno ćete zapaziti nove terase kod Dragana, Zvrka i Lakija, nove potporne kamene zidove ali i izostanak velikog drveća koje je u medjuvemenu došlo pod udar motorne testere…

Ova priložena fotka pokazuje nam već čuveno-legendarni hastal na Lakijevoj terasi, sto za kojim se okupljaju i uz čašicu razgovaraju i dogovaraju rivijerdžije. Ova početno-startna scena sa praznim glinenim činijama i sa upravo ispečenim hljebom ispod sača, namah vam stvara pljuvačku u ustima za jelom koje treba da se servira. A isto je imalo zavšno krčkanje tj. riblja čorba ljutkasta i pikantna sa povelikim komadina ribe i poskidanim mesnatim dijelovima samo što nije dospjela na hastal…
Sami sebi stvorite tu sliku pa ako vam se ukaže prilika da naiđete kada je na stolu i čađavi kotlić – odmah grabite kutlaču i sipajte riblju čorbu do vrha u vašu zemljanu posudu. Prijatno!!!

Došao je red da u ovom raportu progovorimo odnosno napišemo nešto o najomiljenijom zabavi rivijerdžija – ribolovu!
Bogami ovih prvih jesenjih dana i nedelja baš se lijepo pecalo i drugovalo uz dubinjake i pecaljke, uz noćenje na jezerskim i dunavskim obalama, uz žestoku ribolovačku utakmicu na velikogradištanskom keju…

A sve je počinjalo sa svitanjem i prvim sunčanim zracima, sa željom i nadom da će baš ona prava udariti tog dana, da će neki od štapova biti ,,sfistaren,, do kamzi, da će čuvarka biti bar do pola napunjena.
Sa takvim mislima i željama na svom ,,radnom,, mjestu obreo se i Satmir Gashi, sjajni prijatelj i momak za koga legendarni Flaja reče da je čovjek kakav se samo poželiti može…

SATA je bio samo dio višečlane ribolovačke ekipe koju je jedino tokom kratkotrajnog boravka ignorisao Laki Lazarević ali su zato, uz već pomenutog Satmira, kao zapete tandžare bili: Vladan FLAJA Filipović, Nenad LAKI NEŠA Lazarević, Milorad MIĆA Jevremović, ribarski velemajstor Dragan ZVRK Arsenijević, mega strpljivi Milan MIKI Ivanović, Dragoslav BEBA, vječiti šarmer riba svih vrsta Dragan SINDIKALAC Alempijević, ekspert za samopecajuće ribetine Rade GALAMA Brkić te moja matoreća malenkost Strahinja UNINDEDA Maksimović…

I dok su se čuvarke kako-tako punile upecanom ribom sa rivijerdžijskih pontona – Fjala, Mića i Neša – odlazili su na jezersku branu i velikogradištansku rivu te, bogami, vraćali se sa povelikim ulovom što babuški, što deverika, što šarana. Naravno, i mi preostali poželismo da se ogledamo na tim ,,vanpontonskim,, terenima i, riječ po riječ, pade dogovor da se odigra ribolovačko takmičenje izmedju kragujevčana i beogradjana. Dogovoreno – učinjeno… i dvije dvočlane ekipe (KG: Flaja i Neša… BG: Sata i Strale) obreše se jedno predvečerje na velikogradištanskom keju gdje su svoja pecaroška mjesta već bili zaposjeli starosjedioci. Isukaše se ,,motkače,, odnosno pecaljke od 7 metara, plovci podesiše na željenu dubinu, na udice nataknuše crvići, u vodu se porinuše čuvarke te je utakmica mogla da počne…

Moja malenkost, kao najstariji učesnik, uzela je na sebe ulogu evidentiranja upecane ribe i komentarisanja svih zbivanja te je tako mogla da konstatuje da su već poslije nekih desetak minuta kragujevčani poveli sa 3:0. Satmir je sa ,,bolonjezom,, smanjio na 3:2, ali uzvišeni plovkaroš Flaja očas poveća rezultat na 5:2. Ubrzo i Neša upeca poveću babušku tako da su se već čuli povici okupljenih da beogradjani nemaju nikakvih šansi i da predaju utakmicu. Proradi i moja ,,motkača,, i Strale smanji razliku ali Flaja k’o Flaja – nezaustavljiv… očas upeca nekoliko babuši i rezultat na govorničkom semaforu je glasio 10:6. Od tog momenta takmičari počeše da potežu žućkastu rakijsku tekućinu prepečenicu i – gle čuda: nerješeno 10:10!!!
Borba je zaista bila žestoka ali dopingovanje uze maha i oni koji rakijicu vole više nego bilo šta drugo opet zagospodariše dunavskim vodama te rezultat koji morah da izgovorim je glasio 17:14 za kragujevčane. ,,Neregularni,, dogadjaji na terenu i sve češće dopingovanje natjerali su me da glasno uputim prigovor Svjetskoj ribolovačkoj organizaciji i Olimpijskom antidoping komitetu no na iste Flaja je munjevito reagovao upecaviši jednu za drugom četiri babuške…
Rezigniram, zabrojan, razočaran, omamljen rakijicom – nije mi ništa drugo preostalo nego da ustuknem uz glasno izvikivanje da su Flaja i Neša apsolutni pobjednici. Čestitao sam kragujevčanima na (ne)fer pobjedi, povukao se na vrh izbetoniranih kejskih stepenika i konstatovao da je prva utakmica okončana katastrofalnim rezutatom po Satmira i mene, da ćemo već koliko sutra tražiti priliku za revanš.

Ostalo se bogami do kasno u  noć… Flaja je samo punio čuvarku…Neša je kretao njegovim stopama a Sata se časno borio dok mu se na ,,bolonjezu,, nije namaklo nekoliko nerazmrsivih čvorova…

Naravno, raportirao sam našem odsutnom kapitenu gosp. Lakiši koji nas je posavjetovao da pred revanš, kako znamo i umijemo, probušimo Flajinu čuvarku. Taj posao umjesto nas beogradjana sutra, na istom borilištu, odradile su dunavske vidre… da baš te okretne uvijek simpatične ali i nezasite vodene životinje. Naime, u jednom momentu kada je KG ekipa već imala popriličnu prednost, upecane babuške u Flajinoj čuvarki baš su se uskomešale i zapraćakale. Ne kontajući šta ih je spopalo, Vladan Filopović se zagledao u vodu i primjetio nešto crno da se kreće. Kada je podigao čuvarku, iz Dunava se promolila vidrina glava sa radoznalim upitom:
– Ej… što mi slaklanjaš večeru?!?!!

Naravno, od daljnjeg pecanja i takmičenja nije bilo ništa jer se sva riba razbježala ispred nezajažljivog apetita para vidri koje su, kako rekoše mještani, stalni gosti na keju i kada se one pojave samo treba spakovati štapove i čekati jutro da se otvori velikogradištanska pijaca sa tezgama ribe koje alasi prodaju…

I dok su se odvijale utakmice izmedju KG i BG ekipa – još jedan kragujevčanin ribolovačko-pecaroški velemajstor gospodin Dragan ZVRK Arsenijević po ko zna koji put je dokazivao da je bez premca na rivijeri kada su u pitanju krupniji ulovi. Popularni ZVRK, sjajna ljudina sa nevjerovatnim umijećem i super strpljenjem, tokom par dana upecao je pet šarana: na Dunavu 2 komada od po kilogram i jednog od dvije kile, a potom na suprotnoj jezerskoj obali, na plaži, još dva šarana težine od 4 i 5,5 kilograma. Tako je naš Zvrk postao ovosezonski rekorder preotevši titulu od Lakiše koji prošle sezone upecao amura od 20 kilograma.
Zvrk zaslužuje sve naše čestitke uz podsjećanje na onaj zavidljivi uzvik AUUUUUU … koji izgovori jedan (ne)komšija osobenjak takodje strasni ribolovac.

Ono po čemu će se pamtiti prvi jeseni dani na Srebrnoj rivijeri je i premijerno pojavljivanje njenog novog obožavaoca. Naime, Laki-tečin gost je bio Matija Dobrota, dječak šestak koji se može pohvaliti da je tokom proteklog raspusta na Jadranu upecao tunu od preko kilogram težine. Sa takvim iskustvom Matija se obreo na rivijeri i očas totalno potpao pod njene čari, a pogotovo pod sve draži koje pruža pecanje sa pontona.

Sa kratkim ribolovačkim štapićem i kedrima na udici – novopridošlica je krenuo da lovi bandare odnosno koštre odnosno kanadske prčeve. Pecao je sve većeg od većeg da bi u jednom momentu izvuka koštru od skoro pola kilograma puneći svoju čuvarku samo ovom vrstom ribe grabljivice. Naravno, odmah je potekao prijedlog da se Matija prozove KOŠTRO MAN što je jednodušno prihvaćeno i od strane prisutnih i od Matije. Dječak je pokazao sjajne pecaroške potencijale uz opasku da je sa svitanjem medju prvima već bio na pontonu. Naravno, sav predan ribolovačkoj strasti malo je zaposatvljao nepisana pravila korektnog odnosa prema kolegama ali mlad je Matija i, s vremenom, svakako će sticati itekako potrebno strpljenje i korektno ponašanje.
U svakom slučaju KOŠTRO MANU čestitamo na preko 3 kilograma ulovljenih bandara uz želju da već prilikom slijedećeg boravka na Srebrnoj nadmaši ovaj debitantski jezerski rekord.

I za kraj ovog izvješća recimo da su vremenske prilike krajem septembra itekako bile totalno ljetnje sa visokim temperaturama i vazduha i jezerske vode. To je i podstaklo Satu i moju malenkost da se ponovo kupaju, da ,,zaronjaju,, i zaplivaju ma kako po izlasku iz vode ne bilo baš najprijatnije…
Satmira, po običaju, teško je bilo izmamiti iz vode i da nije bilo želje za atraktivnim skokom mogao se i prehladiti. Ovako, naša kamera uspjela je da jedan od njegovih lijepih skokova u Srebrno ovjekovječi, da ovim snimkom zdušno pozdravimo protekle lijepe dana uz želju i nadu da će nam naredno ljeto donije nova i lijepa dogadjanja, sjajna prijateljska druženja, čuvarke prepune raznorazne jezerske ribe…

U to ime – ŽIVJELI!!!


Responses

  1. Moj kum majstor!!!

  2. Rade Brkic majstor i najbolji kum na svetu!!!

  3. Rade majstor.

  4. rade majstor

  5. rade majstorrrrr


Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се / Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се / Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се / Промени )

Google+ photo

Коментаришет користећи свој Google+ налог. Одјавите се / Промени )

Повезивање са %s

Категорије

%d bloggers like this: